O tome kakvo je pasivno agresivno ponašanje može da se progugla. Ima raznih tekstova, što psiholoških, što populističkih, što ličnih primera na tu temu.
Možemo da pročitamo da su to osobe koje su još u najranijem detinjstvu „morale“ da „nauče“ da svoju ljutnju potiskuju i prikrivaju, tako da je sasvim realno da se u takvim okolnostima razvijaju brojne frustracije tokom perioda odrastanja i dalje, ukoliko osoba ne prepozna matricu po kojoj je dresirana da funkcioniše. Dakle, od najranijeg doba se forsira stav da je iskazivanje ljutnje (porodično i društveno) neprihvatljivo i da treba raditi na personi koja će spoljnom svetu da prikaže osobu kao učtivu, lepo vaspitanu, predusretljivu i tome sl. Međutim, to je najčešće maska ispod koje su kovitlaci unutrašnjih podeljenosti.
Odnosno, ne može se prema svakome biti ljubazan i fin, pogotovo kada se iskustveno pokaže i potvrdi da pojedini to ne zaslužuju svojim postupcima i ponašanjem. I tu će neko ko nije „podešen“ da bes sputava u sebi i odgovoriti na taj način, tj. staviće do znanja određenim ljudima da je ljutnja prisutna zbog određenog njihovog ponašanja i postupaka i uputiće zahtev za promenom ponašanja. Dakle, neće ćutati i neće trpeti ono što je za nju neprihvatljivo u međuljudskim odnosima. Tu će najčešće naleteti na visok i tvrd bedem, međutim, i od same osobe zavisi da li će lupati glavom o zid ili će jednostavno proći kroz njega, kao da je nevidljiv.
Čovek bi sa godinama i sticanjem iskustva trebalo da postane mudriji, što ne znači da će i postati. No, treba imati u vidu to da kada se obraćate ljudima sa namerom da im ukažete da je za vas nešto neprihvatljivo u njihovom ponašanju, da to uradite elegantno, odnosno sa što manje „žrtava“ i „prolivene krvi“. Jer, ljudi često ne prave razliku između onoga što oni jesu i onoga što je njihovo ponašanje. Tako i nastaje konfliktna situacija. Svaka kritika će uglavnom biti dočekana na nož i biće protumačena kao napad na ličnost. Zato zreo i mudar čovek ne napada ličnost drugoga, već usmerava svoje zahteve ka tome da osoba promeni svoje ponašanje. Ponašanje je moguće promeniti, navike je moguće promeniti itd, ali postoje dve stavke koje su nepromenljive tokom života, i to su: 1. narav tj. nečija priroda i 2. temperament. Zato, kada stupamo u odnose sa ljudima koji bi mogli da nam postanu emotivno važni, to treba i da posmatramo na prvom mestu. Ilustracije radi, ako neko ima gadnu narav i prgav temperament, teško da to može da se promeni tokom života. Isto tako, vedra narav i blag temperament su isto tako nepromenljivi, ali i mnogo prihvatljiviji u međuljudskim odnosima. Kako se slični sličnima raduju i taj aspekt je pogodan za posmatranje. Odnosno, kakvim ljudima se okružujemo i zašto?!

Foto: Woman behind Baloon // freedigitalphotos.net
Pasivni agresivci, baš zato što deluju pozadinski, nisu tako lako prepoznatljivi (za razliku od onih koji svoj bes agresivno ispoljavaju, što opet nije dobar put), jer njihov nagomilani bes i ljutnja deluju suštinski iz potaje. Takvi ljudi retko kada će nešto reći i uraditi direktno. Oni su često „zaboravni“, kada su u pitanju bitni događaji. Zatim, retko kada preuzimaju odgovornost za svoje postupke, jer su uvek drugi i/ili okolnosti krive što se nešto odgirava kako se odigrava. Imaju problem emotivnog otvaranja i vezivanja iako ih karakteriše teška emotivna zavisnost, pa i kada se zakače za nekog, to je zapravo iz potrebe da uzimaju, a ne da daju, odnosno iz potrebe da emotivno parazitiraju. Oni će često ako su nešto obećali da će da urade, to odugovlačiti do besmisla i podići to na nivo lične žrtve i neizmerne zahvalnosti koju treba da osećate zbog toga. Dakle, tipičan psihološki kontra transfer.
Treba imati u vidu da je većina ljudi koja gaji ovakav „stil“ nesvesna toga, ali baš zbog toga treba naučiti prepoznati tu matricu i treba biti svestan da se ljudi slabo menjaju i da ni vi nećete biti ti koji ćete nekoga promeniti. Prema tome, menjajte sebe i svoje postupke u odnosu na ljude takvog ponašanja, tj. ne upadajte u zamke. I što je najvažnije, čuvajte sebe i svoj unutrašnji mir, jer to niko ne može da vam obezbedi do vas samih. Jedino ako ste psihijatar ili psiholog, onda je vaša profesija da se bavite ovakvim ljudima i omogućite im da prepoznaju destruktivne elemente u svom ponašanju. A, ako niste, znajte da je to ćorav posao.
Iz ličnog iskustva takođe je primetno da se pasivni agresivci osećaju „dobro“ kada druge zasipaju katastrofičnim pričama i događajima (često recikliranih iz prošlosti) i da se tu na neki način prazne, svakako i dalje nesvesni da to rade. Često im je rečnik prepun ironije i sarkazma. Oni su ti kojima stalno treba da stojite na raspolaganju, ali vam to neće reći. Oni su ti koji imaju nerealna očekivanja spram drugih i zbog toga se ljute i to se manifestuje kroz to da zapravo drugi imaju svakojaka očekivanja od njih koja oni ne mogu da ispune. Oni su uvek ti kojima treba pomoć, pažnja, titranje, ali oni nemaju šta da ponude. Oni mogu svojim ponašanjem da navedu druge da se osećaju krivima. Oni su ti koji samo uzimaju. Vaše je da odlučite kome šta dajete. Vaše je da odlučno i otvoreno odbijete bilo čije nerealne zahteve.
Koga ova tema šire zanima može da se pozabavi čitanjem po internetu, jer ima veoma kvalitetno i razumljivo napisanih članaka.