Svetozar Ćorović: Bogojavljenska noć

Čitavu kasabu obavio je gusti mrak i samo što u maloj, sirotinjskoj kućici, tamo na kraju mahale, još treperi slaba svjetlost. To je kratka svijeća lojanica, bori se sa smrću…

Na poderanom dušeku leži bolesna žena. Blizu njezine glave je malo pendžere, kraj njega sjedi mršavi i blijedi sedmogodišnji mališa, pa zamišljeno gleda u nebo. Nalaktio se na kraj pendžera, podnimio se rukom, pa niti se miče niti govori.

– Majko boli li te puno?

– Oh..boli…

– Ne boj se sve će proći!

Po svemu nebu osule se zvijezde i kao da se smješkaju na njega.
Jedna zvijezda zatreperi, poleti i iščeznu u noći, ostavivši za sobom svijetao trag…

– Sad će! – tiho prošapta.

On je mislio da će sada popadati još nekoliko zvijezda i tada će biti ono što upravo i čeka: da će se otvoriti nebesa. Baš jutros je razgovarao sa svojim drugovima u školi, te jedan reče da se uvijek o ponoći, uoči Bogojavljenja, otvore nebesa. I tad, šta god ko zaželi, neka zaište, pa će mu se ispuniti.

– Ja ću iskati zlatna konja!- reče jedno.

– Ja carske haljine!

Samo je on šutio.

– A ti šta ćeš? – zapitaše ga.

– Ja… da mi ozdravi majka…

Već je smislio i rečenicu koju će reći. Ali mora brzo izgovoriti, pošto se nebo začas zatvori.

– Bože da mi ozdravi majka! – tako će reći.

– Majko! – zovnu je tiho. Još malo pa ćeš ozdraviti! A zatajio je kako će ozdraviti. Htio je najprije da joj izmoli od boga zdravlje, pa tek ujutru, kad se probudi zdrava i vesela, da joj kaže kako je čekao otvaranje nebesa i kako je on Boga umolio. Ujedanput kao da nestade svijeh zvijezda s neba… pa nije to da su trepnule i iščezle, nego kao da ih je neko zaklonio mračnim čaršavom. Malo-pomalo osvijetli malu sobicu jače nego što je lojanica osvjetljavala, dok ujedanput strašno sinu. I blisne tolika svjetlost da malome čisto zaslijepi oči. “Otvorila se nebesa”, kao da mu sinu kroz glavu.
glasno izgovori naučene riječi:

– Bože, da mi ozdravi majka!

Kako to reče svijetlost nestade. A tog istog časa on lijepo ugleda majku kako se diže s dušeka i ide njemu da ga zagrli. Ona bijaše sada tako lijepa, krepka, zdrava, kakvu je on poznavao dok je bio vrlo mali. A ona ga pritište na prsa i poče ljubiti, toplo ljubiti. Ti poljupci bijahu mu tako dragi, tako slatki! Čisto ne zna šta bi radio od prevelike sreće. Pa i on zagrli nju i poče joj vraćati još toplije i još slađe.

Zora je osvanula kad se probudio.

P. S. Ko gleda, otvoriće mu se! Samo jedna želja, jasna, bez preispitivanja i nedoumica, čistoga srca, u noći u kojoj se otvara nebo…

Prodajem struju na džakove

Iz prethodnih desetleća su mi ostali brojni jutani džakovi, te sam danas smislila da bi njihova upotrebna vrednost mogla da se pronađe u njihovom plasmanu na tržište u vidu ambalaže u koju sam počela da pakujem struju. Naime, imam jake agregate, tako da sam struju „sačuvala“ i sada je u grejnoj sezoni prodajem po veoma povoljnoj ceni. Molim da mi se obrate svi oni koji su faktički ali ne i statistički socijalni slučajevi, jer mislim da se u mom plasmanu krije potencijal stvarne konkurencije monopolističkom preduzeću Elektroprivreda Srbije.

Dajem povoljan popust na količinu! Stimulišem potrošnju, a ne štednju struje. Jer, molim vas, struja je roba kao i sva ostala roba i ja kao neko ko tu robu prodaje imam interes da prodaju povećam, jer mi to donosi i veće prihode. Poštujem svoje kupce. Oni su za mene kupci, a ne halapljivi potrošači. Šta će ko da radi sa kupljenom strujom to nije u mom domenu interesovanja.

I, znate, s obzirom da se pojavljujem kao ozbiljna konkurencija, moram da naglasim da se moja poslovna strategija zasniva pre svega na naplati prodaje, a ne na bilansnom potraživanju od kupaca, što bi svakako knjigovodstveno uvećalo moju aktivu, jer znate, kao privatno preduzeće ja nemam taj luksuz da mogu da ne naplaćujem prodatu robu i da energetsku efikasnost povećavam tako što ću da se umiljavam bogatim neplatišama – stranačkim finansijerima, jer ovo moje preduzeće, to nije partijsko preduzeće, to je ozbiljna privatna firma i kao takva ona ne mora da se umiljava glasačima, jer se ni ja, ni moji zaposleni nećemo pojaviti na sledećim izborima.

Ako vam napišem da struja nije što i krompir (a što se obično prodaje na kilo, džakove i sl.), pomislićete svašta, jer osim što je neuporedivo, jednako je neumesno i prostački. Ali ja nisam ministarka energetike koja je upravo to izjavila – struja nije što i krompir,  pa vam to neću ni napisati.

Ljubavi moja

Ljubavi moja, ja sam tebe čekala
I dočekala.
Jer, da nije tako,
Čekala bih te na nebu
Preko kraja ovog sveta,
I dalje.

Jer, ti, ljubavi moja,
Ti si svetlo mog života;
Ti si moj beskraj
I moj izmaštani a stvarni raj!

Za tebe, ljubavi moja,
Gradim most koji povezuje naše obale.
Za tebe, ljubavi moja,
I zemlju, i nebo preokrećem.

Tebe, ljubavi moja, koga volim,
Tebe čuvam kao najveće blago.
Tebe, ljubavi moja, koga volim,
Tebe čuvam i od tebe i od sebe.

Sa tobom i u tebi, ljubavi moja,
Sa večnošću sam sjedinjena.

Ljubavi moja, hvala Ti što postojiš!
I hvala gospodu Bogu!

Kompas i baterijska lampa

Jednog hladnog novembarskog dana kada smo zajedno bili i išli ulicama grada zastala si ispred izloga radnje a ja sam te upitao šta tražiš. Rekla si mi da gledaš kompase i da želiš da imaš jedan. Rekao sam da ću ti pokloniti kompas, bolji od onih koje si ne trepćući proučavala.

Kompas koji sam kupio za tebe, za tvoj rođendan, sada stalno nosim sa sobom, podsmešljivo gledajući u strane spoljnog sveta koje mi pokazuje a ne govori mi ništa. Jer, sever, na koji je naštelovan, daleki, mračni, hladni sever je oduvek bio moje unutrašnje odredište. To znam i bez kompasa. I kompas bi ti uvek nepogrešivo pokazivao gde sam ja. A gde si ti? Hteo sam da ti poklonim kompas, da uvek simbolično imaš orijentir u svom životu, jer mnogo lutaš i saplićeš se. Ali ja ne mogu da ti pokažem put do mene, a još manje do tebe same. Samo ti to možeš. Kao i ja.

Ona mala baterijska lampa koju si mi darovala, uključim je ponekad, u mraku svom i svoje sobe, i posmatram snop svetlosti koji si nekada zračila iz sebe meni. Upalim je, pa je ugasim, i sve tako. Kao što se u meni smenjuju svetlost i tama. Češća, sve češća je tama.

U jednoj ruci držim kompas, u drugoj upaljenu baterijsku lampu, i opet mi je maglovit put, nejasan, a nazirem ga, pa se gubi, pa se vraća, pa se udaljava, pa se približava, pa je krivudav, pa je strm, pa vidim brisani prostor, pa opet gustu maglu i zatim samo obrise i senke. Smenjuju se kontrasti u meni kao boje koje se nalaze na suprotnim mestima u spektru.

Jednog dana uručiću ti kompas, mada više nisam siguran da li je potrebniji tebi ili meni. Do tada posmatram belu svetlost lampe u kojoj su sabrane sve boje i tonovi naših postojanja, trajanja, propadanja i ponovnih rađanja.

#11 Crtice

Hvala ti što postojiš. Postojiš oduvek a kada smo se sreli to je bio trenutak teži od večnosti. Lutajuće duše u hologramu vremena. Ne znam da li si bio, jesi, ćeš ili si sve to odjednom i zajedno bio, jesi, ćeš. Znam da se nekome desi nikada, nekome jednom, a retko kome dva puta. Prema tome, ja sam srećnica, dva puta u ovom kratkom životu. Tako da nemam alibi da kukumavčim, a to činim. A, da, jesam umalo umrla zbog duševne patnje za tobom. Ali nisam. Nije bio moj red. Ipak treba duže da živim, bez obzira što mi to duže ne znači ništa, jer ne gledam na dužinu vremena kao na merenje vremena u fizičkom smislu. I strašno patim od nezaborava, strašno. U stvari, retko zaboravljam, tako da sve nosim u sebi, stalno, bez prekida. I onoga što nema na javi, ima u snovima. Tako je sve stalno prisutno. Oprosti što sam te ubila, to je bila nužna odbrana. Sada sam ubica i sa tim saznanjem moram da živim. Dok sam stajala sa mačem u ruci, razmišljala sam da ga zarijem u svoje srce, ali nisam, slaba sam i nedostojna. I jadna. I patetična. A tako sam htela da ti se napijem krvi, tako sam htela da ti zadam bol, da osetiš moj bol. Nedostojna sam. Nezahvalna sam. Nisam uspela da osvetlim tvoj mrak, nisam uspela, jer i u meni je puno mraka iako sam trenirala svetlost da izlazi napolje, ali bez mraka nisam ni videla svetlost. I to doživljavam kao svoj pad. A zanosila sam se da imam snage za oboje. A slaba sam. I nedostojna. Pa, ako sam videla boga u tebi, a nikada do sada nisam videla boga u drugom ljudskom biću, pa jesam li onda ubila i boga? Jesam li mu konačno pokazala da ga ne prihvatam, da ga odbacujem, da sam nedostojna. Pa, šta, iako jesam?! I kome se više ja svetim? Kome? Zašto? Dokle? Šta prizivam? I dokle ću da slutim i da prizivam ono što nije dobro? Kada sam osetila tvoj teret, a težak si ko crna zemlja, to kao da mi se udvostručio teret koji stalno nosim. I znam samo jedno (i ništa drugo ne znam) da neću da ostavim ništa nedorečeno i neučinjeno. To je moja dužnost i obaveza prema sebi samoj. A ni ti mi nisi usputan. Ne znam šta si, jer i ne moram da znam to, a znam samo da si pokidao već postojeću rupu u mom srcu do kraja. Krvava pesnica me sada netremice promatra (i ne smatra) i pita: „Koliko još možeš da izdržiš?!“, a ja uzvraćam osmehom i kažem: „Do kraja, pa čak iako te budem nosila na rukama, ako mi iskočiš iz grudi, do kraja sveta i preko njega“. Ne znam da li sam ti nekada pre odrubila glavu i iščupala srce ili si ti meni? Zašto se neprestano kajem? Zašto sam čas dželat, čas žrtva?! Bože, pomozi meni, nedostojnoj, slaboj, paloj, zalutaloj.

Neprebol u nezaboravu na Z. B.

Hoću li te pronaći
u godinama
svog izgubljenog
života?

E, moj jedini,
bez tebe
kao da me nema,
ne postojim.

Rat propuštenog,
sna i jave;
svi su tu,
samo tebe nema.

Okrenuo sam se,
nisam te našao,
ne shvatam…
kako ću?!

Istina me razdire,
odneli su te,
uzeli te obećano,
oteli ti dušu.

Ništa tu ne mogu,
ni ja, ni bogovi,
jer ko jednom ode,
nikada se ne vrati!

#10 Crtice

Maštam da te zagrlim, da se u tvojim rukama topim, da ti prislonim dlanove na tople obraze, da te gledam kao što te vidim u sebi, da mi ni treptaj u oku ne uskrati lepotu koja je u tvojim očima. Onda me ti pitaš: „Šta?“, a ja ćutim i nemo ti govorim očima, da si ti u njima, da ti kucaš u mojim grudima, da ti živiš u mojim venama, da si ti ukrao moje ranjeno srce, da ti ga takvo dajem, uplašeno i stidljivo. I ti mi po duši ispisuješ istovremeno i snažnog i nežnog, i borca i ranjenika. I onda prislonim svoje prste na svoje usne i maštam da su to tvoji prsti koje meko i blago dodirujem usnama i mazno gladim vrhom jezika, i tada želim da priljubim usne uz tvoje, da ti gurnem jezik u usta, da se tvojim jezikom igram, preplićem, spajam, usisavam, dugo, dugo… kada svaki pojam o bilo čemu prestaje da postoji.

***

Odjednom Jozef K. istrčava iz Zlatne ulice i kaže: „Upravo umakoh iz autorovog rukopisa; da, da, baš odatle. Nema više ‘procesa’. Zeznuo sam Kafku. I neka me pusti da sâm budem svoj ‘preobražaj’. Ja ne mogu da volim na daljinu, Milenu. Ja sam stvaran.“

***

„G-dine K. ako dozvolite, ja se zovem D. Sjebalo me je kad god sam mislio o Vama. I gde baš sad da pobegnete. Baš smo se sad sreli. Slučajno? Teško. A i nisam očekivao da će biti lako. Možda baš Vi, Jozefe, znate sve tajne o kojima više ne možete da ćutite. A, eto, samo ja govorim. Vi ste samo sen, sen, nepredvidiva. Dokle ću da govorim? Zaustavite me. Da ste žena, a niste, prošaputao bih: ‘POLJUBI ME…'“

***

Sretoh ga maglovitog jutra na Margit hidu,
Dunavu je nešto nerazumno govorio,
Štap mu je kao lud trzao,
Kad na udici vidim sebe, upecao me je.
I ne batrgam se, prepustila sam mu se.
Rekoh mu da sam zlatna ribica
I da nema ograničenja u željama
A on mi priča da ni sam sebi ne priznaje koliko ih ima.
Ja, ribica od zlata i moj ribolovac, plivamo zajedno…

***

I prozvao me je svojom Đulom, ah baš tada u Muzeju marcipana u Sent Andreji i kupio mi je najlepše i najveće srce i rekao mi je: „Ružo moja, čuvaj ovo moje srce, NE DAJEM JA SVOJE SRCE SVAKOJ.“ I zakleh mu se da umem da pazim i čuvam najvrednije darove.

***

Moj Kedveš, moj ribolovac, i ja, Đula, ribica zlatna, što čuva srce junaka, eno nas kako se smejemo i mašemo sa vrha sveta svetu i uglas pevamo: „Za sreću je potrebno malo, sve što je u naša srca stalo.“

***

Mislila sam često, šta ako i kad se sretnemo? Kako ću reagovati? I odmah sam počela da plačem. Pomislila sam, ti si objavio knjigu, pristao si na truli kompromis, eno, promovišu te javno i ti se obraćaš publici, ja kao slučajno saznam, pojavim se na promociji, vidim te i opet isto, počinjem da plačem. Istrčavam napolje i stavljam naočare za sunce, a noć je. Pomislila sam, ja sam objavila knjigu, pristala sam na truli kompromis, eno, promovišu me javno i ja se obraćam publici, ti kao slučajno saznaš, pojaviš se na promociji, ja te vidim i opet isto, počinjem da plačem. Pred publikom. Patos i blam. Stavljam naočare za sunce. Sve pravdam očima vrlo osetljivim na svetlost i neonsko osvetljenje i dirljivim pasusom koji čitam. A lažem, besomučno lažem i držim na srcu rozenkvarc, da mi isceli ranjeno srce i premećem u ruci ametist da me podigne iz blata. I sanjam snove, moja podsvest mi šalje vrlo jasne poruke; ja ne vladam, ja ne upravljam, jer i moj život ima svoj tok; i veoma sam snažna i veoma sam slaba. I veoma sam tužna. To već postaje hronično stanje. U stvari, da, bilo bi mi bolno da se sretnemo. Možda ti nešto bude jasnije, jer ti ništa ne znaš očajniče sa stilom. Ništa! A ja te još uvek volim, ako je to ljubav i ako možeš na stvarnu daljinu da voliš. Na moju sreću ili nesreću, ja to mogu. Zato i nosim svoj krst, jer katkad mi on pomaže da premostim nepremostivo.

#9 Crtice

Večeras mi se udvarao jedan muškarac 20 godina stariji od mene. Uživo. Posredno se udvarao, birajući reči, kao da smo u nekakvim pregovorima. Kada mi čovek u razgovoru pomene da je ono što govori – iskreno, jednom, u redu, drugi put, treći put, počinjem da premeravam iskrenost koja se tu vešto migolji. Jer, ako je nešto iskreno rečeno, onda je to tako, to se prepozna i oseti, ne mora se naglašavati. I sve to možda i ne bi bilo važno da uvek ne postoje neke podudarnosti. U istom danu, (najmanje) dva muškarca, istih godina, koja se međusobno ne poznaju zapravo pričaju jedno te isto. Žele da u životu dožive pravu (moja ispravka je da je težište na reči stvarna) ljubav. I ovaj koji mi se udvarao kaže da sada kada bi se vratio dvadeset, trideset godina unazad, to je sve što hoće u životu i od života. Međusobnu ljubav. A ima li ikoga od svih nas da to isto ne želi?! Ovaj drugi muškarac je još uvek samodopadljiv i plače iznutra, ali se ne da i nikako da omekša i zaobli krutu i otvrdlu žilu kucavicu, bit svoju. A najedosmo se ispraznih reči, svi redom. Jer, negde, nekada, možemo da se setimo jedni drugih po onome što smo učinili i što nismo učinili jedni drugima. Naše su snage u našim delima, ne u našim rečima, koje nekada mogu prijatno da zvuče, a nekada i ne. Nekada se i plašimo reči koje nismo rekli, a bili smo obav(e)z(a)ni da ih izgovorimo.

#8 Crtice

Novu godinu nisam čekala, kao što je inače ne čekam, jer ona uvek dođe, a sem toga, a na tu temu sam već pisala, ne volim svu tu histeriju, kao što je i inače ne volim.

***

Jutros, relativno rano, upalim mobilni i tamo mi stigne samo jedna SMS tzv. novogodišnja čestitka, i to od jednog psihopate koji ne odustaje da mi šalje poruke. Odmah sam pozpizdila. Ja nikom nisam slala SMS novogodišnje poruke ili daleko bilo cirkulare, jer to ne volim.

***

Odmah potom imam šta da vidim, TA peć mi napola napunjena i nemam svetla u stanu. Cvrc. Pomislim, aha, mora da je riknula faza na banderi, pošto se to često dešava u zimskom periodu. Proverim glavnu tablu sa osiguračima, komada tri, kad ono ima struje u totalu. Jedan osigurač od 25A mi je bio sumnjiv, zamenim ga. Posle sat i po, kao svaki pošten paranoik rešim da ispišem svoje inicijale na osiguračima, jerbo znam da onaj koji sam zamenila nije moj, kad imam šta da vidim, osigurač usijan, kao iz rerne da je izašao. Lepo. Vratim se u stan, kad tamo jedan osigurač od TA peći usijan skroz naskroz. Ja ga odvrnem. Proverim, je l’ de glimericom, gde je šta od faza i strefi me blagi užas, jer nije dobro raspoređeno opterećenje. Da skratim priču, sad više ne znam, da li mi je vrsni „stručnjak“ koji mi je u proleće prošle godine, menjamo sve kablove u peći i stavio silikonske, plus ventilatore, plus utičnicu, plus viljušku, to uopšte uradio kako treb… Jer, na jednom osiguračnu imam dve faze… itd., na onom što se pregrejao, kad sam ga odvrnula, naravno, pećka ne puni, ventilatori ne rade, ali i dalje imam sve tri faze u štekeru. Sve u svemu, žderem se ko mlad Mesec (iako je još uvek pun) jer danas je misaona imenica naći čoveka koji zna svoj zanat i koji je pri tom SAVESTAN da posao uradi kako valja. Sad se grejem na mali radijator koji sam nabila na šuko utikač, da mi ne otpadne nos dok spavam.

***

Pošto mi svi majstori idu na krasni, a pogotovo električari i vodovodžije, razmišljam da upišem kurs za električara. Jedino što me koleba je to što tu može samo jednom da se pogreši.

***

Pošto sam ispizdela od jutra, rešim da se provozam malo kolima i prošetam. I tu ugazim u govno i to govno unesem u kola (a to kasno spazim), razmažem ga po patosnici (desna noga) i još usput po kočnici i gasu. Odem do Zemuna, parkiram se pored keja i kao sad ću ja da očistim sve to. Vidim jednu gomilu (od onda s početka decembra neotopljenog) snega, hoćeš, kako da ne, ono santa leda, plus sva štrokava. Izvadima destilovanu vodu iz gepeka, polivaj, kvasi, briši, nabila plastičnu kesu na ruku, šizim, ona razmazana govna se uvukla, neće da izađu. Došlo mi je da uzmem onu patosnicu i da je zafrljačim u prvi kontejener. Ipak nisam. Nekako očistim. Istimarim i čizme. Sve u svemu, divota. Izađem na kej, a tamo mravinjak, jebote. Smučilo mi se. Protegnem noge, oko 45 minuta i brže-bolje zbrišem odatle. Sere mi se od čobanskih faca kojih ima previše.

***

A u gradu, isto ludilo. Mislim da će sledeće godine ceo Beograd da proglase za grad otvorenog srca. Jaoj što mrzim grupna okupljanja. Uostalom, oni sinoć na Trgu su i dobro prošli. Mislim, samo je pitanje vremena kada će neki psiho da istrči na ulicu sa kalašnjikovim u rukama tj. uspomenom na ratničke dana i oživljavanjem sećanja na bivšu raspalu domovinu. I onda, lepo, eto ti alibija za još više kamera, i za još bolje opremljen elektronski logor. Lepo je u jednom filmu rečeno da će jednog dana jedina sloboda biti sloboda misli (a kojom se ionako i ovako manipuliše iz svih snaga).

***

Kultura jednog društva se najbolje vidi kroz kulturu vožnje. Saobraćajna policija ne radi svoj posao. Da se kojim slučajem nađem na mestu načelnika saobraćajne policija, a što me nikako ne privlači, mislim da bih usledilo brzo prepolovljavanje broja vozila na ulicama, iz razloga što je bar pola onih koji su za volanom do te mere bahati, da je jedina lekcija dugotrajno oduzimanje vozačke dozvole. Inače, a  pošto ne verujem u društveni angažman da bih pisala nekakvim nadležnim službama o tome, mogu ovde da pomenem da je tzv. obilaznica koja vodi na Pančevački most katastrofalno urađena. U tehničkom smislu. Prilikom silaska sa mosta u ulicu 29. novembar, osim starog znaka STOP koji ukazuje da treba propustiti sva vozila koja dolaze iz pravca Karaburme, sad je tu i semafor za koga mi nije jasno koju svrhu ima osim što pravi saobraćajni haos. Drugo, prilikom idenja iz pravca grada ka Pančevu, osim veoma neprirodnog ugla sečenja pravca kretanja udesno, nakon raskrsnice 29. novembra i Dragoslava Srejovića, postoji semafor (paralelan sa onim već pomenutim iz suprotnog smera) gde je praktično nemoguće prestrojiti se u desno (za uspon na obilaznicu), jer je žuta linija (za gradski prevoz i taksi vozila) do semafora, a posle toga, ako si na semaforu u levoj traci (koja vodi ka Karaburmi) vrlo je teško prestrojiti se u desno, jer svi jure kao sumanuti. Prva crna tačka kod penjanja obilaznicom je susret sa vozilima koja dolaze sa Bogoslovije i jure kao sumanuti (s leve strane), a odmah potom sledi i druga gde se penju vozila na most (sad isključivo iz pravca Karaburme) sa desne strane. Veoma, veoma loše rešenje. A neki su očito maznuli debelu lovu, što za projekte, što za izvođenje, a neko je tu i debelo podmazan. Na kraju krajeva, sve to smo isfinansirali mi kao poreski obveznici.

***

Kad smo već kod opširne priče o vožnji, opet sam imala bliski susret sa potencijalnim samoubicom, idiotom sa kapuljačom na glavi koji samo što mi nije pao pod gume. A kad sam mu videla facu (čitaj: pogled), smrzla sam se. Kombinacija drogiranog i ludog. Znači, lepo je krenuo namenski da istrčava (na crveno za pešake) ispred vozila. Bukvalno je trčao, to nije bilo brzo hodanje. Pošto ne vozim brzo, ukočila sam praktično u mestu. Al’ da mi je zlo već od takvih, jeste. Vožnja po Beogradu je neviđeno mrcvarenje. Ko kaže drugačije taj je težak mazohista. Inače, samo bahatost prolazi, to je naša kultura. To je naš narod u vožnji. I vozači i pešaci. Bez obzira i bez razlike.

***

Konačno, čula sam komentar da je sreća kad ugaziš u govno. Pogotovo ovako od početka godine. Iz’em ti takvu sreću. A kad sam uoči Nove godine na TV-u videla mortus pijanog premijera kome u prigodnom obraćanju plebsu nedostaje samo skivi i pljuga i koji lamentira o rađanju dece (jerbo to će nas nacionalno spasiti; mi smo sami sebi najveći neprijatelji ako se ne množimo i ne delimo), jer to nam je perspektiva, bacila sam peglu. Važno je da se Žikina dinastija reprizira po 1001 jubilarni put.