Svetozar Ćorović: Bogojavljenska noć

Čitavu kasabu obavio je gusti mrak i samo što u maloj, sirotinjskoj kućici, tamo na kraju mahale, još treperi slaba svjetlost. To je kratka svijeća lojanica, bori se sa smrću…

Na poderanom dušeku leži bolesna žena. Blizu njezine glave je malo pendžere, kraj njega sjedi mršavi i blijedi sedmogodišnji mališa, pa zamišljeno gleda u nebo. Nalaktio se na kraj pendžera, podnimio se rukom, pa niti se miče niti govori.

– Majko boli li te puno?

– Oh..boli…

– Ne boj se sve će proći!

Po svemu nebu osule se zvijezde i kao da se smješkaju na njega.
Jedna zvijezda zatreperi, poleti i iščeznu u noći, ostavivši za sobom svijetao trag…

– Sad će! – tiho prošapta.

On je mislio da će sada popadati još nekoliko zvijezda i tada će biti ono što upravo i čeka: da će se otvoriti nebesa. Baš jutros je razgovarao sa svojim drugovima u školi, te jedan reče da se uvijek o ponoći, uoči Bogojavljenja, otvore nebesa. I tad, šta god ko zaželi, neka zaište, pa će mu se ispuniti.

– Ja ću iskati zlatna konja!- reče jedno.

– Ja carske haljine!

Samo je on šutio.

– A ti šta ćeš? – zapitaše ga.

– Ja… da mi ozdravi majka…

Već je smislio i rečenicu koju će reći. Ali mora brzo izgovoriti, pošto se nebo začas zatvori.

– Bože da mi ozdravi majka! – tako će reći.

– Majko! – zovnu je tiho. Još malo pa ćeš ozdraviti! A zatajio je kako će ozdraviti. Htio je najprije da joj izmoli od boga zdravlje, pa tek ujutru, kad se probudi zdrava i vesela, da joj kaže kako je čekao otvaranje nebesa i kako je on Boga umolio. Ujedanput kao da nestade svijeh zvijezda s neba… pa nije to da su trepnule i iščezle, nego kao da ih je neko zaklonio mračnim čaršavom. Malo-pomalo osvijetli malu sobicu jače nego što je lojanica osvjetljavala, dok ujedanput strašno sinu. I blisne tolika svjetlost da malome čisto zaslijepi oči. “Otvorila se nebesa”, kao da mu sinu kroz glavu.
glasno izgovori naučene riječi:

– Bože, da mi ozdravi majka!

Kako to reče svijetlost nestade. A tog istog časa on lijepo ugleda majku kako se diže s dušeka i ide njemu da ga zagrli. Ona bijaše sada tako lijepa, krepka, zdrava, kakvu je on poznavao dok je bio vrlo mali. A ona ga pritište na prsa i poče ljubiti, toplo ljubiti. Ti poljupci bijahu mu tako dragi, tako slatki! Čisto ne zna šta bi radio od prevelike sreće. Pa i on zagrli nju i poče joj vraćati još toplije i još slađe.

Zora je osvanula kad se probudio.

P. S. Ko gleda, otvoriće mu se! Samo jedna želja, jasna, bez preispitivanja i nedoumica, čistoga srca, u noći u kojoj se otvara nebo…

Advertisements