Meša Selimović: Tišine

(…) Zvuči ubjedljivo, a ipak sam nezadovoljan. Uzdržao sam se da je ne upitam kako me vidi, kakvo je njeno mišljenje o meni. Maloprije sam bio siguran da sam joj potreban i da će to reći ne štedeći ponos. Mislio sam da sam nadmoćniji. A sâm sam želio da čujem bilo šta o sebi, lijepo ili ružno, povoljno ili nepovoljno, ali sam to želio s bijesom, gotovo s mržnjom, osjećajući da mi se izmakla, da nisam za nju neophodnost.

Neću da joj kažem, neću da kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene mnogo znači, sve znači, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrđen, ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne vjerujem u to, uznemiren sam samo da li ću uspjeti da budem dovoljno prisutan. I kako ću preodoljeti ovaj krug praznine što počinjem da osjećam oko sebe. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali bilo je važno da to učini sama, od svoje volje, ne bi vrijedilo ako bih je nagovorio. Nisam računao na njen ponos. Iznenadila me njena samosvjesnost, njena nadmoćna hladnoća, njeno potpuno vladanje sobom. Suviše je jaka, i isključiva, kao i ja, samo ne žuri da to pokaže, tiha je i uporna, uvjerena da će biti onako kako ona hoće. Njen otpor nije pobuna, već strpljivo zauzimanje položaja, ne za trenutak, već za dugo vrijeme. Možda bi najbolje bilo da je na tom zauzetom položaju ostavim samu, jer odjednom želim da što prije odem, ne volim poraze, ali kažem neočekivano:

– Hoćemo li se vidjeti?

– Da.

– Doći ću na večeru.  U osam.

– Kao i sinoć?

– Dobro, kriv sam, izvinjavam se, zašto insistiraš toliko?

– Šalim se.

Oprašta, ali upozorava. Može da razumije, ali pamti. Računa s mojim slabostima, smatrajući da će ih svesti na snošljivu mjeru. Ne tjera stvar do kraja, ne pušta ništa iz ruku, nadmoćno popustljiva, nadmoćna bez mjere, popustljiva s mjerom. Ne podnosim taj odnos, tu strpljivost koja se smiješi, kao djetetu, ponižava me, stavlja me u neravnopravan položaj.

– Sad stvarno moram da idem.

– Idi.

– Jesi li ljut?

– Ne.

Ponovo mi se približava.

Stojimo jedno prema drugome, lice u lice. Znam taj kratki trenutak ćutanja, zbunjenost obostrane želje i naglu odlučnost koja rješava nelagodnost ispunjavajući nas snagom našeg vlastitog osjećanja. Ali sad sam hladan, mirno ispitujem crte njenog lica, malo umorne, njen osmijeh, pomalo namješten, vidim njenu mrsku sigurnost, ne znam više da li je lijepa ili nije, nije mi važno, strana mi je tako nepokorena, nepovoljno je komentarišem u sebi, a podešavam da mi izraz bude mek, da je pogled vidi željno, glumim napregnutu uznemirenost i tobožnju zbunjenost. Hoću da izgledam drukčije nego maloprije, da je oslobodim ograda. Ali, ona je neranjiva: ili zapaža igru, ili joj je svejedno. Uhvatio sam je za mišice, naglo, grubo, htio sam da joj nanesem bol, da je povrijedim i uvrijedim, da je naljutim. Pa i to ne uspijevam. Bez trzaja, bez negodovanja, lako se oslobodila moga neprijatnog stiska, čak joj je i osmijeh ostao na usnama.

– Onda u osam – rekla je mirno.

Ne znam šta je to, prijateljski poziv, ruganje, ili ona igra svoju igru kojom hoće da mi nametne svoj način, svoje zahtjeve.

Neću nasjesti, ali me uznemiruje. (…)

[MEŠA SELIMOVIĆ: TIŠINE, IZDAVAČI: BIGZ BEOGRAD i SVJETLOST SARAJEVO 1990 , str. 75-78]

Advertisements

6 thoughts on “Meša Selimović: Tišine

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se / Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se / Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se / Promeni )

Google+ photo

Komentarišet koristeći svoj Google+ nalog. Odjavite se / Promeni )

Povezivanje sa %s