Johan Volfgang fon Gete: Blažena čežnja

Mudri samo smiju znati,
Mnogost umah ruglo budi;
Životnom ću hvalu dati
Što za plamom smrti žudi.

Hladnih noći ljubav uđe,
Ti gdje tvoriš da te stvori;
Spopada te čuvstvo tuđe,
Kada tiha svijeća gori.

Obavijen većma nisi
Ti u tmine zasjenjenju;
Žudnjom novom trgnut ti si
K uzvišenom sjedinjenju.

Nisi od daljine trudan,
Leteć’ stižeš, pogonjen;
I na koncu svjetla žudan,
Leptir ti si spepeljen.

Sve dok nemaš ovo bar:
Umri, ali budi! –
Tmuran gost si, pozemljar
Na toj tamnoj grudi.