Daj mi nešto što je oporo
Da trgne me iz ludosti
Slatkih, malih stvari
Koje nosim u porama.
Iseci tepih na komade
Napravi mi papučice meke,
Kad već ga nisi prostr’o,
Kad već nisi se poleg’o.
Daj mi žuči da ispijam
Na pehare, na hektolitre.
Zašto da se smejem
Kad ti zračiš tugu?!
Ja crvena, a ti žut
Ne znaš ni svoj put.
Po ko zna koji put
Deliš mi lekcije.
Gde si ih samo pokupio?
U kolektivnom nesvesnom
Jada ovoga našeg naroda?
U kolektivnom porodičnom?
Biiiiiiiip, jezik za zube!
U porodicu drugog ne diraj
Makar ona bila i krvnik i dželat.
Ženo bez pameti,
Budi hepi što mužjak
Ima mozga napretek
Da udeli ti koju sivu ćelijicu.
Ovo mora da je tamnica
Zakićena blještavilom;
Zaslepljujuće je zlato
Od koga je kavez sačinjen.
Pevaj ptico, rugalico,
Pevaš u stvari o sebi!
Pevaj ptico, rugalico,
Pevaš u stvari o sebi!
Aaaaaa! Ubili me ovi stihovi.
Sviđa mi seLiked by 1 person
Au, ubi me prejaka reč, kako je Branko Miljković napisao epitaf sebi za života.
Nadam se da nije toliko ubistveno.
Draga, lepa ženo, želim ti spokojne trenutke…
Sviđa mi seLiked by 1 person
Spokojna sam samo kada nisam 🙂
Riječi bih stavila pod broj 1 za uzrok svih smrti…
Ono najgore kod riječi, a ne djela jest to što se uvijek možemo vraćati na njih i čitati ih ili izgovarati tuđim glasovima u sebi – i umirati iznova.
Sviđa mi seLiked by 1 person