Ignorisanje je odlika slabih

Ignorisanje_je_odlika_slabih__Aleksandra_Perić [.pdf file – auto download]

Svako od nas se našao u prilici da ga neko ignoriše ili pak da to isto nekome priredi. Glagol ignorisati (odomaćen kod nas) potiče od lat. reči ignorantia koja znači neznanje, neznalaštvo. Kada, kao što vidite, ignoranciju prevedemo na srpski jezik, možemo da je posmatramo i razložnije, a ne samo emotivno kako se obično reaguje u takvim situacijama. Da li je koren (svih) zala u neznanju? Odgovor je da je uglavnom tako. Iz neznanja ne proističe ništa dobro. A neznanje, pored gluposti, a međusobno su povezani, je veoma prisutno.

Neznalica zna da je neznalica ali to vešto prikriva. Sve zavisi gde se nađe neznalica. Opasno je neznalice imati na visokim društvenim položajima. A tamo ih ima najviše. I tamo se oni međusobno podržavaju i održavaju. Verovatno vam je poznato da negativna selekcija ide dotle dok se baš slučajem ne dogodi da neko previdi da je neko sposobniji od njega i taj neko npr. dobije šansu za neki odgovoran posao. To može biti početak rušenja niza domina ignoranata. Zato oni koji su mudri (a društveno ambiciozni) moraju tu svoju mudrost da sakriju kao zmija noge dok ne poskidaju glave aždajama koje su im na putu. Znate, to je jedan od mojih snova, da ćemo uspeti da zaustavimo negativnu selekciju koja traje od kraja drugog svetskog rata. Polazna osnova je da neko ima volje da se bori sa aždajama, tj. isti taj pomenut mudar čovek jeste svestan da dok god su u većini, kidišu kao besne lisice. A to je zamka u kojoj se može biti laka lovina.

Ako se osvrnemo na nivo uobičajenih međuljudskih odnosa, onda možemo da posmatramo stvari u mikrosvetu. Najčešće osoba biva pogođena kada je ignoriše neko za koga ta osoba emotivno mari odnosno prema kojoj gaji osećanja. Najčešće su ta osećanja vrlo intimne prirode. Dakle, najveća ranjivost se pojavljuje u bliskim emotivnim odnosima. Bliskost i ranjivost idu ruku pod ruku. A to je jedno od naših najvećih bogatstava, da smo sposobni da budemo bliski, a kada smo bliski onda smo i ranjivi, jer smo otvoreni. Međutim, nužno je da uvek brinemo za sebe. Plemenit čovek drugima čini isto ono što misli da i treba da dobije od drugih. Naglasak i jeste na činjenju tj. davanju kao polaznom. To zapamtite, naročito kada čujete žalopojke od „nevoljenih“. Nevoljeni često nemaju ništa da ponude, daju. Oni uzimaju. Ako im se pruži prilika. I u svakom scenariju su paćenici koji ni za šta ne preuzimaju odgovornost. Ponajmanje za sopstveni život. A ko ne drži do sebe, ne drži ni do drugih.

Možda će vam moja izjava da je ignorisanje veliki zločin zvučati preuveličano, ali dozvolite da vam objasnim. Zreli ljudi ne ignorišu druge ljude, pogotove one koji su im emotivno važni, zato što su svesni da potiranje potreba drugog ljudskog bića znači njihovo negiranje. Negiranje njihovog sopstva. Ne treba da tražite krivca u sebi ako dođete u priliku da vas neko ignoriše, onako, iz čistog mira, hira. U ignorantima je problem, a u vama je uspomena na nešto iz prošlosti, što je emotivni okidač na takve situacije. Najteži su prvi sati, dani. Ali, vi morate da skupite hrabrost i da se suočite sa sobom. Sa svojim naučenim obrascima ponašanja na nešto što vas muči iz davne prošlosti. Ko vas je ignorisao? Ko nije mario za vas? Kada ste se osećali bespomoćno i nezaštićeno? Tata? Mama? Nema više ni tate, ni mame, sada ste vi sebi i tata i mama. Vi ste sebi roditelji, onakvi roditelji kakve vi zaslužujete. Brižni i puni ljubavi prema vašem biću. I vi ste sada odrasla osoba koja može da zaštiti ono malo dete u vama kada vas oni koje najviše volite (ili ste ih voleli) nisu zaštitili. Ili kada su vas isti ti povređivali. Sada možete ponovo da nađete to dete u sebi, da ga stavite na srce i u srce i da ga volite. Bezuslovno. Hoću da vam kažem da prihvatite sebe sa bezuslovnom ljubavlju. Tek posle toga možete da osetite [srcem a na (raz)umom] zašto se neki ljudi prema vama ponašaju ovako i onako. Ali tada nećete mariti za to. Čak ćete imati i samilosti za njih. Teško je onima koji idu kroz život kao emotivni bogalji. Teško. Oni su za sažaljenje. Ali to nipošto ne znači da treba da budete trpeljivi prema ignorisanju. Jer, vi zaslužujete samo najbolje za sebe. Uvek prvo dajte, pre nego što tražite, jer niko nije bogom dan da sebe postavlja u centar svemira. Ignorante jedostavno treba preskočiti. Ignoranti vape za pažnjom, ali to iskazuju na pogrešan način. Ne upadajte u paukovu mrežu. Kao što rekoh, preskočite ili je pokidajte. Oprostite im, jer ne znaju šta čine. Okrenite glavu na drugu stranu, osim ako ste po profesiji psihoterapeut. Svet je pun dobrih ljudi.

________________________

SKRINŠOT ovog teksta nastao je zahvaljujući dobroj volji i trudu koleginice Aleksandre Nikolić Matić.

Hvala Ti, draga Sanja, naj, naj, najsrdačnije… 💞

Screenshot_2020-07-04-18-32-38-189_com.android.chrome

Screenshot_2020-07-04-18-32-51-219_com.android.chrome
Screenshot_2020-07-04-18-33-01-437_com.android.chrome
Screenshot_2020-07-04-18-33-40-447_com.android.chrome
Screenshot_2020-07-04-18-33-50-394_com.android.chrome

46 thoughts on “Ignorisanje je odlika slabih

  1. Povratni ping: Čil aut #7 | babeidede

  2. Povratni ping: Поентер | babeidede

    • Razumem tvoja osećanja. Ponekad smo možda i „sačuvani“ kad ignoranti neće da pričaju i da sebe objasne. Ko je, da je, neka mu je/joj sva sreća ovog sveta a ti nastavi svojim putem. Svako dobro tebi…

      Sviđa mi se

  3. ja sam slijepa od rodjenja. i zapravo tek nakon sto sam procitala ovaj tekst shvacam koliko sam boli nanijela ljudima oko sebe. oni dakle misle da ih ignoriram i da sam emocionalni bogalj.
    kad mi daju priliku da im objasnim: da ih zaista i stvarno ne mogu vidjeti – ne vjeruju mi.
    vrhunac je bila moja sefica koja je trazila da joj za dokaz donesem otpusna pisma iz bolnice stara vise od 40 godina.
    postoji ona vjezba suosjecanja: probajte zamisliti kako je zivjeti bez vida…
    prije mi nije na pamet padalo da probam zamisliti kako je to zivjeti bez mozga ili srca. ali cini se da se i to moze.
    hocu rec, zapanjuje kako ljudi u glavnini nisu svjesni svoje snage, ali jesu svoje ‘boli’.

    Sviđa se 2 people

    • Dobrodošla! Ja se divim tvojoj otvorenosti i direktnosti.

      Slutim da ljudi teško razumeju drugog čoveka osim ako nisu u „istim cipelama“.

      Ne znam da li je tako a volela bih da jeste – ako je tako moralo da bude, da živiš s jednim čulom manje, da postoje neki drugi zaista retki darovi koje si dobila u životu.

      Ljudi umeju da budu surovi. Često je pozadina toga neznanje ili strah. I previše sude.

      Čulo vida je najprecenjenije čulo u smislu njegove vrednosti i toga da se ljudi oslanjaju da „vide“. Često je to zamka ili obmana. Unutrašnji vid, baš kao i lepota, su daleko veće bogatstvo.

      Sviđa mi se

      • ne razumiju ljudi sami sebe i to je jedini problem: preslikavanje. vecina je ogranicena na samo pet cula (podrazumijevajuci da ih ima, iako se samo povode za najglasnijim), a zapravo ih ima petsto i pet 😀
        hvala za follow 😊

        Sviđa se 1 person

      • A kako će razumeti druge ako ne razumeju sebe. Tako je. Zapravo čula su varljiva. Nisam sigurna da li si preuveličala,da bi naglasila, za petsto pet – u smislu mnoštva, a tako sam razumela. A možda su u pitanju i nijanse i podvrste čula. Hvala Tebi za follow, „povukla si nogu“. 😉

        Sviđa mi se

      • nekako mislim da su sve podvrste jednog te istog. ja npr. mogu vidjeti toliko da mogu citati i pisati (uz pomagala. i danas postoji masa aplikacija koja olaksava zivot), ali vise mi ni ne treba. sve sto je vise cini se kao problem. kazu da strah ima velike oci. u tom sam pogledu neustrasiva. ali ne mogu ni trcati ni sama cestu prijec, pristojno pozdravit osobu koja misli da je vidim samo zato sto ona vidi mene. kad se sve zbroji i oduzme: imam realan problem, ne izmisljeni. i to je veliko olaksanje. ne patim u smislu ‘ajme sta ce ljudi rec’, ali ako padnem jasno je da boli.
        ne znam jel ovo odgovara na pitanje, ali meni je nemoguce odvajati cula. u tom ih je smislu petstopet. mislim da je sve pitanje koze 😊

        Sviđa se 1 person

      • Razmišljam o ovome što si napisala. Uistinu, postoje realna ograničenja i uistinu hvala bogu da ne patiš ko će šta reći. Samo jedan dan bi bio dovoljan da shvate da videti obrise i konture za tebe mnogo znači. Ne vredi objašnjavati.

        Ako sam te dobro razumela sve je pitanje kože – dodira… 🙂

        Sviđa mi se

      • ne nuzno dodira.
        stvar je u osjecaju za granicu. a kozom smo odijeljeni od svijeta oko nas 😊
        najteze se bilo naviknut na to gdje prestajem ja, a pocinje netko drugi. mislim na ovisnost koja se prirodno morala razvit prema ljudima od kojih se ocekivala pomoc. pocnete gledat njihovim ocima i misliti njihove misli.
        a onda shvatite da postoje i oni koji vam bas i ne zele pomoc. bas suprotno. iz obijesti ili iz zabave.
        onda se oslonite na ono nesto izvan ili iznutra, i nema greske 🙂

        Sviđa se 1 person

      • Da, vidiš kako nisam razmišljala u tom smeru. Naš najveći organ. Zaštita. I odbrana. Nekoliko puta sam imala alergijske reakcije, ono na neuro bazi. Posle skontam da sam se u tim periodima osećala ugroženo, a ova kožna reakcija još izoštrava sliku – ne, ne prilazi mi. Ma, beži od mene, sklanjaj se, otprilike.

        Ono nešto iznutra, tihi i mali glas nepogrešivo tačno govori…

        Sviđa se 1 person

      • ok. sad idem u mistiku: te reakcije i taj strah i to gađenje, zapravo nisu vaši, skupljate ih iz okoline kao i svaki drugi dojam (lijepo, ružno, ukusno, mirisno…) zato sam se i usudila postat prvi komentar. Ja čitavo vrijeme mislim da me se ignorira zbog toga što sam ‘drugačija’, a zapravo je stvar suprotna, dapače, drugu stranu „ignoriranje“ puno više boli. Toliko jako da je sklona proglasiti me psihijatrijskim slučajem i ne prihvaća realna objašnjenja. U takvoj patologiji ne želite sudjelovat. Ali vam u svakom slučaju otvara oči na (i za) puno drugih načina.
        Kad prihvatite da niste sam na svijetu, i da ste zapravo isti sa cijelim svijetom, riješite se bar tih neuro smetnji – možda boli mene, ali boli i tebe isto 😀
        teško se prebacit na ovu: onda ne želim da tebe boli. mislim da je to uzrok svih problema na kugli zemaljskoj.
        ali i kvalitetnih objava na blogovima 😀

        Sviđa se 1 person

      • Što može da nas dovede do onog da smo svi u stvari – jedno. Ljubi neprijatelje svoje, hehehe. Nije nimalo jednostavno. „Normalno“ je da budeš proglašen za psihijatrijski slučaj kad štrčiš iz sklada kolektivnog ludila koje je sebe (kao većina) proglasilo za meru normalnosti. Iz skromnog iskustva većina je masa, rulja kojom se jednostavno upravlja. Pa kako to pojedinac koji odskače može da bude „lud“ u društvu koje je u osnovi shizofreno.

        Sa svime se slažem a to je da zapravo kupimo iz okoline sve redom a često mislimo da je to „naše“. Dakle, usvojili ga i prisvojili. E sad na nama je da propuštamo to kroz sebe. Kao filter. Da ne zadržavamo. Kao vodu, koja uvek nađe svoj put. I ono neprijatno i ono prijatno. Jer, za neprijatno imamo tendenciju da se lepimo i podrivamo sebe a za prijatno da se vežemo i ne puštamo, pošto je u čoveku princip zadovoljstva vrlo snažan.

        Sviđa se 1 person

    • Hvala ti što si htela da ga podeliš. Ovo je za mene novost da je tekst prijavljen i da sadrži neprihvatljiv sadržaj. Ne kapiram zašto, ali kapiram da neko prvo mora da označi i prijavi tekst kao neprihvatljiv da bi bilo tako ili to možda ide prema nekim rečima iz teksta. Ne znam šta da ti kažem. Očito, kad je ovako, da nije dobrodošao na FB.

      Sviđa mi se

      • Posle sam pokušala da objavim link, pa mi ni to nije dozvoljeno. Pa sam podelila link iz dva dela, pa ni to nije prošlo. I na kraju sam prvi deo postavila…adresu bloga, a drugi deo sam pisala odvojeno.to je prošlo. Ali im izgleda to komplikovano, niko još nije reagovao.

        Sviđa se 1 person

      • Hvala ti, Nego, od srca što si uložila toliki trud. Ako ko pročita i bude od koristi, odlično. Koliko sam proverila, nijedan tekst s ovog bloga nije moguće šerovati na FB. Adresa bloga je blokirana.

        Sviđa mi se

  4. Povratni ping: Neznalice pokažite svoje lice! | Aleksandra Perić

Postavi komentar