Dobra žena – loša žena

Ispričala mi je komšinica kako u kraju živi dobra žena koja rado pomaže ljudima.

Ispričala mi je komšinica da je u okolišu loša žena ali i ona izlazi u susret ljudima.

Upitala sam da mi objasni, s obzirom da obe pomažu, po kojim merilima je jedna označena kao dobra a druga kao loša.

Vrlo jednostavno i uprošćeno mi je objasnila. Naime, dobra žena i gaće skida za svakoga i ne traži ništa zauzvrat. Loša, međutim, iako se nađe pri ruci, da npr. vozi komšinicu kod zubara, lekara, mačke kod veterinara i tome sl., mrtvo ‘ladno traži pare za gorivo.

Mislim da ću sa ovom dobrom da popijem kafu, pomenula je. Ova loša neka pije kafu sama, kad joj se ne mili da plati dve pišljive kafe.

A ti, da li si dobra ili loša žena, nabacila je kao usput.

– Ja sam loša žena!

A ti?

Strah

Utihnuće puka prolaznost
Obale će se spojiti
Vode ispiti
Poslednju kap
Iscediti
Prigrliće
Sasušenost
Zemlja će ućutati
Pucati i pucati
Brazde će postati useci
Useci biće rovovi
Što hrane se
Svežom krvlju
Tek stasalih čeda
U pupoljcima
Ovekovečenih.
Crni kvadrat
Na beloj pozadini
Kazimira Maljeviča
Bela pozadina
Oko crnog kvadrata
Progutala je
Mogućnost izlaska.
Koliko vrištanja se ne čuje?
Histerija je zamenila govor
Govor je zamenio muk
Muk je bezglasan krik
Očitovan u očima
Anesteziranog jezika
Koji zna da je tu i sve vidi
Ali ne može da prozbori
Ništa.
Ubija nas ćutanje
Nemojmo ćutati!!!
Progutaće nas tama
Posrnulih duša
Poslušnika i doušnika
Koji ne mare ni za koga
Koji nam svetove ruše
Pravo na život oduzimaju
Dostojanstvima se našim
Ko frizbijem dobacuju
Zgaziti!
Zgaditi!
Zavaditi!
Degenerici i idioti
Zlomislima navigiraju
Protivrečnostima sluđuju.
Ne, ne i ne!
Ne plašite se obični ljudi,
Jer mali ljudi uvek ostaju mali.

Mrena — Aleksandra Perić

Citat

Svrbi nebeska kapa,
Mozak besomučno ključa,
U tami, ni makro, ni mikro luča;
Dira rute zagubljena mapa.

U glavi je zbrke čorba,
Dobuju pomahnitali bubnjevi,
Svi su na nišanu, na cevi,
Ničeg, baš ničeg, stoga borba.

Na mraznim polovima srca,
Sužnji što sužnjima svoje pravite, Zveketom lanaca život slavite,
Lednik crni u žilama grca.

Kraljice i kraljevi nečastivog table,
Zemaljski pioni skrnavog veka,
Jeste l’ čovek kad sretnete čoveka?
Alatke nema da oštrine zaoble!

via Mrena — Aleksandra Perić

(Lj)ubi bližnjeg svog

Prenela je život u novi milenijum. Za nju je bilo novo to što je svakodnevno grlila i ljubila granitnu ploču na kojoj su uklesana zlatna slova suprugovog imena, godina veselja u kojoj je prvi put zaplakao na radost svojih roditelja i godina kojoj se iznova pridružio roditeljima i posejao tuge u srcima bližnjih koji su godinama nakon njegovog odlaska plakali.

Stasiti Atlas nosio je nebo za sve njih, podupirao je svodove, bio je ljubav njenog života a život šta je kad srce se na pola preseče, i u grudima ostane nepopunjiva rupa?!

Ne pitaj me zašto su mi oči vlažne!
Neke suze ne prestaju da teku!
Neke boli ne prestaju da peku!
Ne teraj me da govorim reči lažne!

Nisu prošle ni pune dve godine kad su zagrljaji postali mnogo snažniji a granitna ploča je svedočila o novom zlatno uklesanom imenu koje je oboma bilo najmilije na svetu. Plakao je toliko glasno da ga je celo porodilište prepoznavalo po grlenosti. To grlo ga je i izdalo u zenitu života; nešto divlje i zlokobno je izraslo u njemu. Majci su presahle reči, jer majka rečima i poljupcima više nije milovala svoga večito usnulog sina.

Ne pitaj me zašto su mi oči vlažne!
Neke suze ne prestaju da teku!
Neke boli ne prestaju da peku!
Ne teraj me da govorim reči lažne!

Kada je svaki dodir bol, kada su nežnosti suze koje ne staju, jedna stara žena čeka svoj odlazak, izgubljenog dostojanstva, u svetu u kome joj potomci nisu bližnji već krvnici.

Njeno postojanje svedeno je na nebrigu i nasilničko ponašanje od svoje krvi. Da ti je majka bila i nemajka, nije vreme da se siliš nad staricom, ako već nisi smela kad je bila u punoj snazi, a i da si smela, zar je to jedino što umeš? Zar je to sve što si i svom sinu ostavila u amanet?

Ne pitaj me zašto su mi oči vlažne!
Neke suze ne prestaju da teku!
Neke boli ne prestaju da peku!
Ne teraj me da govorim reči lažne!

 

Neznalice pokažite svoje lice!

UPDATE

 

Koleginica blogerka Negoslava je htela tekst koji sam napisala pre 8 godina – Ignorisanje je odlika slabih – da podeli na FB grupi Blogovi. Međutim, kad je kliknula na FB dugme za šerovanje dobila je pretpostavljam isto što i ja, a to je:

https://drive.google.com/file/d/1h-AvxRHAY64wl3DYdgtwCTi2e1ey7uQk/view?usp=drivesdk

„ERROR

Your message couldn’t be sent because it includes content that other people on Facebook have reported as abusive.“

Pretpostavljam da je drugi pasus ABUSIVE, (i ne isključujem da su još neki delovi teksta ABUSIVE = pogrdni, uvredljivi) stoga, evo ga još jednom drugi pasus.

Neznalica zna da je neznalica ali to vešto prikriva. Sve zavisi gde se nađe neznalica. Opasno je neznalice imati na visokim društvenim položajima. A tamo ih ima najviše. I tamo se oni međusobno podržavaju i održavaju. Verovatno vam je poznato da negativna selekcija ide dotle dok se baš slučajem ne dogodi da neko previdi da je neko sposobniji od njega i taj neko npr. dobije šansu za neki odgovoran posao. To može biti početak rušenja niza domina ignoranata. Zato oni koji su mudri (a društveno ambiciozni) moraju tu svoju mudrost da sakriju kao zmija noge dok ne poskidaju glave aždajama koje su im na putu. Znate, to je jedan od mojih snova, da ćemo uspeti da zaustavimo negativnu selekciju koja traje od kraja drugog svetskog rata. Polazna osnova je da neko ima volje da se bori sa aždajama, tj. isti taj pomenut mudar čovek jeste svestan da dok god su u većini, kidišu kao besne lisice. A to je zamka u kojoj se može biti laka lovina.

Ovo je moje lice:

Lic(emerj)a neznalica, kukavica i budala su pod maskama!

Nijedan tekst s mog bloga ne može da se podeli na FB. Dakle, adresa ovog bloga je blokirana u celosti.

Živeo karneval glupih i ograničenih s jakom autocenzurom kojima je BLOCK – keva!!