О кобним импликацијама некритичког усвајања туђих васпитно-образовних модела и стандарда — ПЛЕТЕНИЈЕ СЛОВЕС

Izdvojeno

Станимир Трифуновић, који носи !Светлост!

На слици: Сцена из филма: Повратак, Андреја Звјагинцева из 2003.
Фотографија: http://www.tvorac-grada.com

…Две године касније, ствари не стоје боље, напротив. Имам потребу и дужност да нас све подсетим… …ЧЛАНАК

via О кобним импликацијама некритичког усвајања туђих васпитно-образовних модела и стандарда — ПЛЕТЕНИЈЕ СЛОВЕС

О кобним импликацијама некритичког усвајања туђих васпитно-образовних модела и стандарда

 Деца…

У прилог расправи о телесном кажњавању деце

Триптих о изопачењу вредносног амбијента и европској духовној индолентности

Seksualno orijentisani, mozgovno dezorijentisani

Play it again…

Aleksandra Perić

Probudio sam se jednog jutra obliven znojem i krvlju. U ruci mi mačeta, a ja pojma nemam ni gde se nalazim ni šta se desilo pre toga. 7. oktobar je. Počinjem da premotavam film, da se orijentišem, gde sam bio, šta sam radio. Sećam se, bio je 6. oktobar i pošao sam kolima u grad. Ne znam da li je bio gej prajd, skup veterana ili šta već, neka tradicionalna šetnja. Ne znam ni da li je išta bilo. Ostavio sam kola na parkingu kod Skupštine grada, hteo da krenem do Kasine i popijem mutno Paulaner pivo, kad u avetinjskoj ulici Dragoslava Jovanovića ispred mene se stvori pandur naoružan do zuba, traži ličnu kartu, kaže da mu izgledam sumnjivo što nosim fotoaparat. Rekoh mu da sam fotoamater koji beleži ljude i događaje. Rekao mi je da nije sad vreme za to. Nisam razumeo o čemu priča. Ulice puste, žandarmerije koliko…

Pogledaj originalni članak 714 more words

TREMA

Muškarac trči za ženom na ulici.

Zaustavlja joj vojnički hod glasom, „Malopre sam vas posmatrao u Atrijumu“.

„Mislite u kafiću“, on pomno klima glavom, „nisam znala naziv“, dodaje.

„Znate, tu sam, u kraju, nemojte ništa pogrešno da shvatite…“

Žena ga netremice posmatra.

„Imam ženu. Imam sina.“

Žena ga netremice posmatra i progovara: „Iiiiiiiii?“

Muškarac je netremice posmatra.

Muškarac je netremice posmatra.

Muškarac je netremice posmatra.

Žena odlazi svojim putem.

Muškarac je netremice posmatra.

©


Čkepi pakenao

Neke se pičke rađaju naopake.
Do oca li je?
Do majke li je?
Kali Yuga je.
Osećam po koži
Disanje beščasnika
Ribarenje duša
Burgijanje pretkomora
Bušenje komora
Sodoma i Gomora
Pretvori je u „stub soli“.
Zaustavi je.
Skloni mi je s puta.
Skloni mi svaku pizdu s puta, jer
Sve ću da ih rastrgnem
Da sastaviti ih ni Merlin ne može.
U klopku klopci klopka.
Preskačem.
Ne pratim.
Neke se pičke rađaju naopake.


I tačka

Zbog tačke koje nema u mejl adresi, a koja je uzgred budi rečeno i nebitna, umal’ da upišem nečije dete u prvi razred OŠ.

Na pozvani broj telefona koji pripada kill centru Ministarstva prosvete, nauke i tehnološkog razvoja (tehnološkog šta? ovi na vlasti stvarno imaju sumanute ideje) objasnila sam ženskoj osobi da su „možda poslali na pogrešan mejl ali dobili su pravog čoveka“.

Zahvalila mi se kao savesnoj građanki i rekli da ne brinem, da je dotična gospođa što smo istog imena i prezimena VEROVATNO dobila obaveštenje i sms-om. „Za mejl adresu šta da se radi. Sledeći put nek gleda šta unosi.“ To „verovatno“ me i brine. Koliko je verovatno? Tako sam joj i saopštila, jer sam pročitala da ako žena ne dovede dete u zakazano vreme na zakazano mesto ima da je bloknu 14 dana za zakazivanje preko portala e-uprava. Pa se ti igraj žmurke sa svevidećim očima. Posle moraš da juriš veze tj. da daš pare da ubaciš dete u obavezan osnovnoškolski sistem u prvi razred, da mu/joj ne propadne godina zbog birokratske zajebancije.

Pitala sam je kako ona zna da je ta žena gospođa. Možda je i gospođica. Vidim, tu sam bocnula u privatnu stvar. Kaže: „Jeste da to sad nije bitno, ali mogu li ja da budem gospođica sa detetom?“

Nisam puno razmišljala, jer se samo po sebi nameće: „Da, naravno da možete. Ako se niste udavili ovaj udavali onda ste i sa i bez deteta gospođica.“

„Čovek stvarno svakakve gluposti čuje od ljudi, ali ovo je de luxe budalaština.“

Ovo jeste omalovažavanje savesne građanke, ali zašto ženi ne objasniti. Čovek se uči dok je živ.

„Gospođo, gospođice, evo npr. otkako ne farbam sede kose, kažu mi da ličim tj. da sam ista baba-devojka. Vi“te, nisam ni baba, ni devojka. Ni po godinama, ni po, kako se to kaže – statusu. Udavala sam se. Nije sad bitno koliko puta. Razvedena sam, i ja sam (kao neka) gospođa. Formalno. Suštinski, baštinim ideje i fantazije o slobodnoj ljubavi tako da u stvari (ni)sam Niko i Ništa.“

„Lepo smo popričale. Sve je jasno ko dan. Nemojte, molim vas da zovete ponovo. Ionako radim ovde sve sama.“

„Pa što niste odmah rekli. Danas neću ponovo. Imam i ja pokoju obavezu, ali sutra ću da vas zvrcnem da proverim da li je ona druga Aleksandra Perić obaveštena.“

„Lepo sam vas zamolila“, al’ sad to nije rekla ni lepo ni ljubazno.

„Ma, šalim se. Samo opušteno. Verujte, i ja bih pri nekom Ministarstvu, Vladi, Agenciji… radila samo tako kao i vi.“

„Zbogom, gospođo!“, ako mogu tako da vas oslovim – statusno.

Prekinula se veza (pre se to zvalo: tresnula mi je slušalicu), gledam u pametni telefon i razmišljam da nisam pametna i da je gospođica u pravu. Kad radiš s ljudima, makar i beskontaktno, dosta ti je da se i jedna budala dnevno javi i poremeti ti dnevni raspored pauza.

Žigosanje mladunčadi

Poljubac

Klateći se s noge na nogu, u Parku uspomena, u društvu unučeta u levoj ruci, desnom je gladila brčiće.

„Nema istinskog poljupca bez da ožeže“, veće staraca je neprestano ponavljalo.

Vetar je kovitlao prah i pepeo. Suznim očima zalivala je pupoljke ruža, dušu po dušu. Svi, čiji je usud i zadatak bio da misle, spaljeni su ko nekad što su spaljivani.

Znala je da od inkvizitora ne može da pobegne. Oči hibrida ne trepću i ne spavaju, a hidrama stalno izrastaju sve duži pipci.

„Spalite me na lomači, kćeri moje“, cerila se kroz proređene i načete zube. „‘Aljine i sve svoje – šljivino unuče – ostavljam ovome svetu. Priđite, nedostojne, izljubite me, strasno. Hoću, do kraja, u vatri sva da izgorim. Do poslednjeg poljupca!“

Podrška gospođi Ani Pejić

Koliko Nekome znači istina koju sazna, a za kojom godinama traga, a ništa ne može da uradi da bi vratio vreme unazad i promenio tok događaja?

Postoji neoprostivo. Ne zavaravajte se da je drukčije. Postoji nezaborav.

Postoji Jedna Istina. Molim Boga da svako dođe do Jedne Istine za kojom traga, a u toj Jednoj Istini jedino su važna deca koja su ubijena ili ukradena i preprodana.

Zločini su počinjeni i počinioci su nekažnjeni.

Pomozi, dragi Bože, da Jedina Istina ugleda svetlo dana.

Sudi, Bože, svakome prema zasluzi, molim Ti se najpokornije.

Podrška svim roditeljima čija su deca nastradala i postradala.

Koliko košta ljudski život? Koliko košta ćutanje kad se ćutati ne sme? Koliko košta??? Dokle neljudi???

Pogrešno vaspitanje ženskinja

Po novosagrađenim betonjerkama iz prošloga veka, nafilovanim i u doba gradnje zarđalom armaturom, širio se miris lepka za tapete i smrad sintetike sivih itisona, dok su u stanovima plakale mnogobrojne prave i veštačke bebe.

To su bile bebe lutke, najčešće kupljene u Trstu. Imale su svoje benkice i pelenice. Kad ih prodrmusaš ili pritisneš dugmence (proradi im baterija), plaču, vrište, stalno trepću svojim staklenim plavim okama i ti im stavljaš cucle u usta ili malene plastične flaše s cuculjkom, da ih umiriš, nahraniš i napojiš. Ponekad ih i presvučeš jer su se upiškile i ukakile.

Tada se oko tebe sjati sve ženskoga pola i/ili roda od porodice, do zgrade i ulice u kojoj živiš, i pokazuju ti kako da držiš bebu, kako se beba uspavljuje, kako beba siki bez da stvarno siki i kako da je namestiš da podrigne.

Desi se i taj tren nemara – ispustiš bebu, jer ne znaš kako da je držiš, pošto je sve žene čereče kako najbolje umeju – da ti najbolje pokažu. Bebino telo plače, otkotrljala joj se glava ispod regala. Ti vrištiš od užasa, jer su ti rekli da je to tvoja beba i da moraš da bdiš nad njom.

Žene se domunđavaju, prave grimase, odmahuju glavom. Tvoja majka ustaje, portvišom se posluži da dokotrlja bebinu glavu ispred tvojih stopala, savija se, uzima bebinu glavu u ruke, spušta ti je u krilo i urla: „Pogledaj šta si uradila! Ubila si bebu!“ Komšinice znalački učvršćuju glavu i razdrmusane udove i teše majku kao što su njihove majke tešile njih: „Ne brini, dešava se, biće ona dobra majka jednog (lepog) dana, samo da se navežba još nekoliko puta.“

Ti urlaš od straha, od bola, od osećaja nametnute krivice, roniš krokodilske suze, osećaš istinsku tugu i niko, ama baš niko te ne zarezuje, a umele su da ti kažu da je to tvoja beba. Nisi ni tražila bebu a dobila si bebu.

Tad prvi put pomisliš da si loša majka. Deteubica. Usadi se u tebe crv sumnje. Nisi dobra. Ne valjaš. Ne valjaš. Ne valjaš. Upadneš u spremljenu zamku od mnogih zamki koje te čekaju – kad porastem biću dobra majka i neću da budem kao moja majka. Radiću sve suprotno.

Kad porasteš i postaneš lutka lepa, u stvari si postala ono što je društveni normativ – telo bez glave.

via novac-popust.cam

CaCO3

„Koje granulaže?“, upitao me je kao neko ko zna znanje i materiju.

Vreme se mora kupiti odnosno odgovor odložiti.

[gugla pojam – granulaža]

„Nisam te pitala ni za kakve muljaže, pu, pu, daleko bilo.“ (jer nisam vična)

[Pronašla je. Hvala Guglu da ima vuglu].

„Voleo bih da se vidimo. Šta misliš? Da uključimo kamere?“

[nije naodmet biti glupa]

„Neki drugi put, nešto mi nije u redu s kamerom, krupna mi je granulaža.“

„Nije to srećo granulaža, to su pikseli.“

Piksel? Da, odnekud se znam s tim čovekom! Poznajem jednog Piksela.“

„To nije ime. Npr. imaš Piksija i to je nadimak. Čula si za njega. On je bio naš poznati fudbaler. Sad je trener.“

[pegla joj se i od fudbala i od fudbalera i 5000 sportskih kanala na kablovskoj]

„Znam ja Piksela, nemoj ti meni sad da ubacuješ Piksija i fudbal i sve te tamo, ma zna se čemu to služi i kome oni služe!!!“

Na to će on ko predsednik Fudbalskog saveza Srbije, podigutim glasom: „Čemu, ‘ajde reci čemu, kad ti sve znaš?“

[nije naodmet ne biti u vinklu]

Tu sam se drznula: „Šta ti meni čemu?! Mora da si ti jedan od njihovih. Kajmakoskupljač. Belomrsista.“

White Suprematist Cross
 by Kazimir Malevich

Zadržao je dah i p. m. u sebi te mi se nežno obratio: „Ne poznaješ materiju, ljubavi, i bezveze me optužuješ. Radim po pozivu, nisam deo tima. Naprosto snabdevam ljude. Na kredu.“

[nije naodmet biti bukvalista]

Proderem se: „Tako znači, ti si diler! Znala sam! Za koga radiš? Za državu, znam!“

Posipa li se posipa pepelom nepreuzetih urni s Novog groblja. „Ne spominji reči koje počinju slovom D. Odma’ se aktiviraju snimači razgovora. Samo pomažem da se posao neometano i neprimetno obavlja“, bile su njegove poslednje reči.

Jaoj, grešna mi ○uša i pogana jezičina. Sve je ○ebelo belo oko mene. Jebeš ○ržavu u kojoj se ovakvi (kao ja) rađaju, a jebeš i (sav) narod koji ima vlast kakvu zaslužuje. Je l’ tako ○ušane Silni?


○eco, otvorite sveske i zaoštrite olovke na rezače. Istovremeno, vi u sveske a ja na tabli, tu i-spid, tj. tu ispod uzeću kredu i zajedno ćemo da ispisujemo i pevamo čika Jovine stihove. Danas učimo slovo D:

„Ala je lep
Ovaj svet,
Onde potok,
Ovde cvet,
Tamo njiva,
Ovde sad,
Eno Sunce,
Evo hlad!
Tamo Dunav,
Zlata pun,
Onde trava,
Ovde žbun,
Slavuj pesmom
Ljulja lug.
Ja ga slušam
I moj drug.“

J. J. Zmaj

Jonsko more

Ničim-nečim-ko-zna-čim izazvan izvestan čovek sa iskrivljenom desnom stranom lica zamrznutog poluosmeha, prolazivši kraj me, ispali ko projektil: „Vodio bih te na more da imam para.“

Da sam pametna ko što nisam, produžila bih dalje, ali ne da mi đavo mira da ne lajem. Usput nabacim: „Ako si i ovako, a i kreditno sposoban, ne vidim u čemu je problem“, i smeškam se čedno, sve tobož’ nećkajuć’ se.

Milo je njemu, vidim ja. Grč desne strane lica mu popušta, a utiska sam da mu nažalost i srce popušta. Razmišlja on o svojoj sposobnosti. „Na koje more bi ti volela da ideš?“ Jaoj, na koje more?! S geografijom nisam dobro stajala ni u osnovnoj školi, a to je bilo dovoljno davno da se ničeg i ne sećam. Ko i da nisam išla u školu.

Međutim, setila sam se da tu i tamo pogledam Slagalicu i Poteru, i pokušavam da se setim gde je Jamajka. To je u nekom okeanu. Okeani nisu more. Hoću nešto na kraju sveta da bude, daleko, što dalje odavde. Tamo su sve okeani s cunamijima, uraganima, orkanima, tajkunima i tajfunima. Tajland sam odmah otpisala. Tamo idu evropski pedofili, a ja ne volim pedofile. Štaviše – mrzim ih. Ja bih njima otfikarila, baš kao i prečasnim katoličkim i pravoslavnim bogoslužiteljima. I svim pedofilima bih otfikarila, vernicima i nevernicima. Diljem planete.

„Vodi me na Aljasku!“ Nešto me čudno gleda. „Kkkkako Aljaska? Tamo je ledeno, zimudža, polarni medvedi, ma skroz bezveze. A ti voliš zimu?“ Mislim u sebi, ma koja crna zima, čoveče. Zeznula sam se. Ne znam ni zašto sam to rekla. Nešto mi se vrzmalo da bih do Damaska, jer to je Put svile, i onda se setim da je to u Siriji i da je to sad poprište sile. Tamo je građanski rat koji će se završiti do kraja ovog stoleća. U svakoj drugoj državi je neki rat, a to se u medijima zove kriza. Kriza je kad si zavisnik od raznih droga i poroka pa kriziraš. Rat je rat. U ratu je sveopšte zlo i nema boljih i gorih. Svi su ubice i mučitelji i silovatelji. Ko poludi u ratu, taj je istinski – Čovek!

(…)Kad menjaš ognjište, i narav ti se menja. Kad tebi otimaju, i ti otimaš. Veruj mi, u zlu su svi ljudi zli.(…)
Dobrica Ćosić – Koreni

Najednom mi sine: „Prešla sam se. Mislila sam da je obala albanska, tj. balkanska, tj. jadranska.“ On se ozario ko kad je, čini mi se, polagao zakletvu u JNA u Bolu na bračnom odnosno Braču. Divno je to bilo. Ne ponovilo se. „Srećo moja, pa ti hoćeš na naše more?“ Gledam ga, i gledam ga i zurim, baš zurim. Pita: „Što me tako gledaš, ko da sam sa uma siš’o?!“

Ovaj čovek jeste negde ostavio um. To je sigurno. Sad da l’ je to Opatija, Jelsa, Split, Tučepi, Premudi, Bol, Oštro, Brioni, Rab, Zverinac, Goli otok, Sveti Andrija, ko da je bitno.

Zavapim koliko mi knedla u grlu dopušta: „Mi nemamo more već 31 godinu.“ Gleda me ko da sam i ja s uma sišla i pita: „Gde je nestalo more? Kako ja to ne znam?!“ Vidim da je lud a ja još luđa što išta govorim. Trebalo je da nastavim dalje a ne da se zevzečim. Nikom ne piše na čelu da l’ je lud ili nije. Ni meni.

Ne znam da li je pametno da kažem onako kako je. Istina često ume da bude bolna. „Prijatelju, država SFRJ ne postoji 31 godinu.“

On izvadi iz džepa crvenu pionirsku maramu (Titovu krv), titovku (plavu radničku kapu) i mete na maramče onu u zlatnu boju ofarbanu značku s dva pionira i otpočne grcavim glasom: „Danas kada postajem pionir“, te se zagrcnuo, jer nije Koregom zalepio veštačku vilicu za nepca, „dajem časnu pionirsku reč…“

Mnogo se ljudi okupilo, ko na sletu 25. maja, zaplakalo, jecalo, ridalo, urlalo. Užasno divno je bilo.

Posle zakletve Titu svi smo pevali Hej Sloveni. Mediji, naročito grčki, su pisali da se orilo sve do Olimpa i samog Zevsa. Crnogorci i Albanci su potvrdili da je eho urlika odzvanjao na Prokletijama. Gospodin s Krsta, isti Dragan Gaga Nikolić, poput Bekima Fehmiua, odrecitovao je Plavu grobnicu, kao što je onomad gospodin Fehmiu dušom prolomio Čovek peva posle rata.

Najednom uronismo u plavetne morske dubine što zapljuskuju obale Krfa, sve pusto nadajuć’ se da susrešćemo ponovo svoje pretke, i kosti im oglodane izljubiti, te se s njima stopismo, ko da nas nikad i bilo nije.

Vido, naše Vido, što ni Gospod ne požele ni da je vid’o, al’ je vid’o i od zlog gore. I juče. I danas. Ne vid’o Bog da tako je sutra! Pomozi Bože i budi s nami!